Podzemna kukumavka, ćuk jamar

Podzemna kukumavka ili Ćuk jamar (Athene cunicularia, Speotyto cunicularia) mala je, dugonoga sova koja živi na području Sjeverne i Južne Amerike. Živi na travnjacima, pašnjacima, poljoprivrednim površinama ili bilo kom drugom otvorenom suhom mjestu sa niskim rastinjem. Gnijezdi se u rupama u zemlji, poput onih koje pravi prerijski pas. Za razliku od ostalih sova, podzemna kukumavka je aktivna i danju, iako se trudi da izbjegava popodnevnu vrućinu. Međutim, kao i ostale sove, i ona najčešće lovi od sumraka do svitanja, kada može lako da ulovi plijen zahvaljujući svom vidu i sluhu. S obzirom na to da živi na travnatom području a ne u šumama, podzemna kukumavka je razvila duge noge, što joj omogućava da trči dok lovi svoj plijen.

Podzemna kukumavka ima svijetle oči, dok kljun može biti tamno žute ili zelene boje, u zavisnosti od podvrste. Nema ušno perje, a facijalni disk je ravan. Ima izražene bijele obrve i bijelo perje na bradi, koje proširuje i pokazuje u određenim situacijama — na primjer, dok ljulja glavu kada je uznemirena.

Odrasle jedinke imaju braon glavu i krila sa bijelim mrljama. Grudi i stomak su bijeli sa raznim braon mrljama i prugama, takođe u zavisnosti od vrste. Mladunci su sličnog izgleda, samo nemaju bijele mrlje na gornjem i braon mrlje na donjem dijelu tijela. Mladuncima je jedan dio krila sa gornje strane ogoljen, bez perja, a grudi su im prije blago obojene nego bijele. Podzemne kukumavke svih uzrasta imaju duge sivkaste noge, duže nego kod ostalih sova.

Mužjaci i ženke su slične veličine i izgleda i kod ove vrste se ne javlja izražen polni dimorfizam. Ženke su obično teže, ali mužjaci većinom imaju duža krila, rep i sl. Odrasli mužjaci su uglavnom svjetliji od ženki, tako da njihovo perje izgleda kao da je „izbledjelo od sunca”. Podzemna kukumavka je visoka 19—28 cm, s rasponom krila od 50,8 do 61 cm. Teške su 140 do 240 grama. Poređenja radi, ova kukumavka je malo veća od crvenogrudog kosa.

Podzemnu kukumavku ponekad svrstavaju u monotipski rod Speotyto, što se objašnjava različitom morfologijom i kariotipom u odnosu na ostale pripadnike roda. S druge strane, podaci sekvenciranja DNK sugerišu da je podzemna kukumavka ustvari pripadnik roda Athene, tako da je danas — na osnovu većinskog mišljenja — smještena u taj rod.

Do sada je opisan znatan broj podvrsta koje se neznatno razlikuju po izgledu, ali njihova nomenklatura još nije potvrđena. Većina podvrsta nađena je u Andima ili Antilima ili blizu njih. Iako različite jedne od drugih, veza između podvrsta sa Floride sa karipskim pticama još uvek nije sasvim jasna.

Prije evropske kolonizacije, podzemne kukumavke su vjerovatno naseljavale sve prostore Novog svijeta, ali su od tada u Sjevernoj Americi doživjele ograničenja u rasprostranjenosti. U posljednje vreme, u Južnoj Americi one su počele da proširuju svoj areal zahvaljujući deforestaciji. Zapadna podzemna kukumavka (A. c. hypugaea) najčešća je na području Komers Sitija i u još nekoliko okruga u Koloradu, a njena populacija veoma je ugrožena.

Podzemne kukumavke naseljavaju područje od južnih dijelova zapadnih kanadskih provincija, južni Meksiko, pa sve do zapadnih dijelova Južne Amerike. Takođe žive i na Floridi, kao i na mnogim karipskim ostrvima. U Južnoj Americi su raštrkane na sjeverozapadu u Andima, ali su široko rasprostranjene od južnog Brazila do Patagonije i Ognjene zemlje. Podzemne kukumavke su ptice stanarice u većem dijelu svog areala. Ptice koje se gnijezde u Kanadi i sjevernom dijelu SAD uglavnom se sele do južnog Meksika i južnih dijelova SAD tokom zimskih mjeseci.

Ova vrsta u divljini živi oko 9 godina, dok u zatočeništvu može živjeti i više od 10 godina. Često se događa da motorizovana vozila ubijaju ptice na putevima, a imaju i mnogo prirodnih neprijatelja, uključujući jazavce, kojote i zmije. Takođe ih ubijaju i domaći i divlji psi i mačke. Dvije studije u Kolumbiji utvrdile su da ove ptice nemaju nikakve krvne parazite.

Podzemna kukumavka često se gnijezdi u rupama koje kopaju kopnene vjeverice, koje takođe koriste i zvečarke. Kada su sove uplašene, povlače se u rupe i proizvode zvukove šištanja i zvečanja poput onih koje proizvode zvečarke. Ovo ponašanje ukazuje na to da sove, služeći se ovom strategijom, uspjevaju da se odbrane od svojih neprijatelja koji su upoznati sa opasnošću od zvečarke.

Ova ptica ima veću toleranciju na ugljen-dioksid u odnosu na ostale ptice, što predstavlja jedan vid adaptacije životinja koje žive uglavnom pod zemljom, gdje ovaj gas može da se akumulira u većim količinama nego iznad zemlje.

Dok lovi, podzemna kukumavka stoji i čeka svoj plijen. Zatim, kada ga uoči, stropošta se u letu na njega, a ako su insekti ili ptice u pitanju — hvata ih u letu. Ponekad juri svoj plijen trčeći po zemlji. Ishrana joj je veoma raznovrsna; hrani se beskičmenjacima i malim kičmenjacima, koji čine jednu odnosno dvije trećine ishrane. Uglavnom jede velike insekte i manje glodare. Iako često živi pored kopnenih vjeverica, one se rijetko nalaze na jelovniku podzemne kukumavke.

Kad su glodari u pitanju, hrani se onom vrstom koja je najzastupljenija na datom području, kao što je slučaj sa vrstom Calomys tener u južnom Brazilu. Što se tiče vodozemaca, mali gušteri poput vrste Hemidactylus mabouia i žabe najčešća su hrana podzemnih kukumavki. Generalno, kada su kičmenjaci u pitanju, plijen koji ova sova lovi obično nije teži od nekoliko grama. Najveći plijen su joj ptice, kao što je vrsta goluba Zenaida auriculata koji može da teži isto koliko i podzemna kukumavka. Kada hrane nema u blizini, odrasla kukumavka može uloviti druge mlade sove kako bi se njima hranila ili kako bi nahranila svoje mladunce.

Što se beskičmenjaka tiče, nisu mnogo probirljive. Naročito se hrane termitima, pogotovo onim iz porodice Termitidae i pravokrilcima, i to zrikavcima. Vrste Bothynus i Dichotomius anaglypticus iz reda tvrdokrilaca su iz nekog razloga češće na jelovniku podzemne kukumavke u odnosu na ostale pripadnike tog reda. Slično tako, primjećeno je da ove sove među škorpijama najčešće jedu one iz porodice Bothriuridae, među paucima one iz porodice Lycosidae i među diplopodama izvesne Diplocheta. Mali trčuljci se jedu u velikim količinama, dok su oni veći manje popularni kod kukumavki, vjerovatno zbog većeg otpora koji mogu da pruže veće vrste. Podzemne kukumavke su poznate i po tome što ostavljaju fekalije velikih biljojeda oko svoje podzemne rupe kako bi privukle balegare, koji takođe predstavljaju značajan izvor hrane za ovu pticu.

Za razliku od ostalih sova, podzemne kukumavke jedu i voće i sjemenke, posebno plod vrste Cylindropuntia leptocaulis, kao i kaktusa Opuntia i Cylindropuntia. Na ostrvu Santa Rosa, gdje gotovo da nema sisara koje mogu da love, one se uglavnom hrane cvrčcima i kaktusima, ali i posebnom vrstom carića koji je endemičan i javlja se samo na tom ostrvu. Takođe se povremeno hrane i golubom žalopojcem.

Podzemne kukumavke često odlažu višak svoje hrane u rupu, kako bi se osigurale od nestašice tokom perioda manjkanja hrane ili tokom ležanja na jajima. Istraživanjem jedne podzemne rupe u Saskačevanu, 1997. godine nađeno je preko 200 glodara.

Sezona parenja počinje krajem marta ili početkom aprila. Ove ptice obično imaju samo jednog partnera, mada se povremeno dešava da se mužjak pari sa dvije ženke. Podzemne kukumavke se ponekad gnijezde u kolonijama. Tipično stanište za razmnožavanje su im livade ili prerije, ali se mogu prilagoditi i drugim otvorenim prostranstvima, poput aerodroma, golfskih terena ili njiva. Ovim pticama ne smeta prisustvo čovjeka, pa se često gnijezde pored puteva, farmi, kuća, a redovno zauzimaju i kanale za navodnjavanje.

Gnijezde se u podzemnim rupama, pa otuda i njihovo ime. Ako ne postoji rupa a teren nije tvrd ili kamenit, one mogu same da iskopaju rupu. Takođe se gnijezde i u vještačkim, plitkim, podzemnim strukturama koje imaju lak pristup površini.

Tokom sezone parenja, one skupljaju razne materijale i donose u svoje gnijezdo, a neke od njih iste ostavljaju ispred svoje rupe, čime vjerovatno označavaju da je rupa zauzeta. To mogu biti i zatvarači, metalna folija, opušci, otpaci papira i slično. Najčešći materijal je izmet sisara, obično od stoke. Nekada se mislilo da miris izmeta pomaže da se prikrije miris mladunaca, ali istraživači sada vjeruju da izmet pomaže u održanju mikroklime oko rupe i da privlači insekte kojima se ove ptice hrane.

Ženka nosi po jedno jaje na svaka dva dana dok ne završi, tako da može da snese 4 do 12 jaja (obično 9). Ona će zatim ležati na njima tri ili četiri sedmice, dok će joj mužjak donositi hranu. Kada se ptići izlegu, hrane ih oba roditelja. Četiri sedmice nakon toga, ptići mogu da lete na kratko i počinju da napuštaju rupu. Roditelji i dalje nastavljaju da hrane mlade, i to mjesec dana, ili čak tri mjeseca. Iako se većina jaja izlegne, samo četiri ili pet mladunaca preživi dotle da napusti gnijezdo.

Stopa vjernosti varira od populacije do populacije. Na nekim mjestima, sove će koristiti ponovo isto gnijezdo nekoliko sljedećih godina, dok vrste koje žive sjevernije i koje se sele, rjeđe se vraćaju u isto gnijezdo sljedeće godine. Takođe, kao i kod mnogih drugih ptica, ženke sove češće napuštaju gnijezdo i odlaze drugdje, nego što je to slučaj sa mužjacima.

Podzemna kukumavka je ugrožena u Kanadi i u Meksiku, a na Floridi i u većem dijelu zapadne Amerike je vrsta od posebnog značaja. Jedna je od ugroženih vrsta i u Koloradu. Česta je i veoma rasprostranjena vrsta u neotropskim zemljama, gdje često naseljavaju i polja i parkove u gradovima. U regionima koji se graniče sa amazonskom kišnom šumom se u posljednje vrijeme dosta šire zahvaljujući procesu deforestacije. Zbog toga su na IUCN listi navedene kao posljednja briga. Podzemne kukumavke su zaštićene u skladu sa zakonom o pticama selicama u Kanadi, SAD i Meksiku.

Glavni razlog smanjenja populacije ove vrste u Sjevernoj Americi su programi zaštite za prerijske pse koji predstavljaju njihovog najvećeg neprijatelja, a pored toga i gubitak staništa. Podzemne kukumavke često naseljavaju područja koja su ljudske tvorevine, poput aerodroma, golf terena ili pašnjaka, a poznato je da koriste i vještačke tvorevine za svoja gnijezda poput plastičnih cijevi. Genetička analiza dve sjevernoameričke podvrste ukazuje na to da nemogućnost gniježđenja nije nešto što je problem u populacijama ove vrste. (Wikipedia, Ptice.info)