Pingvini

Pingvini su grupa ptica koje ne mogu letjeti a žive gotovo isključivo na južnoj zemljinoj hemisferi. To je jedina porodica unutar reda Sphenisciformes koji je dio podklase ptica Neognathae.

Smatra se vjerovatnim, da su im, razvojno gledano, sestrinske grupe plijenori (Gaviiformes) i bubnjavke (Procellariiformes).

Vrlo ih je lako razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile životu u moru a djelimično i ekstremno hladnim područjima zemlje.

Razlike u veličini i težini raznih vrsta pingvina su značajne, no građa tijela i perja, suprotno tome, unutar porodice je ujednačena.

Patuljasti pingvin (Eudyptula minor) naraste samo do 30 cm a težak je najviše 1-1,5 kg, dok su carski pingvini (Aptenodytes forsteri) svojom dužinom tijela do 1,10 m i težinom do čak 40 kilograma među najvećim članovima podklase Neognathea. Ta razlika u veličini objašnjava se Bergmannovim pravilom i upravo se pingvini najčešće navode kao primjer tog pravila. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti.

Zbijeno tijelo s uskim ali snažnim perajama u koje su im se preoblikovala krila čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.

Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na grudnoj kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Za razliku od letenja zrakom, zbog većeg otpora vode kod ronjenja je potrebno jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila. Radi toga pingvini imaju veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na nju "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kosti, koje su inače kod ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljevitom koštanom srži.

Bedrene kosti su vrlo kratke, zglobovi koljena kruti, a noge jako pomaknute prema natrag, što uzrokuje njihov neobičan, uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama, pri čemu im kruta repna pera služe kao naslonjač. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.

Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Izuzetak su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerovatno zbog prilagođavanja na plijen (brze ribe), dugačak, vitak i lagano savijen prema dolje.

U svom okolišu pingvini su dijelom izloženi ekstremnim klimatskim uslovima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama. Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće, iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za spriječavanje gubitka toplote.

Boja perja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosiva i preljeva se u crno, dok je s donje, trbušne strane, bijela. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh.

Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, zamjena perja. U tom razdoblju, koje, ovisno o vrsti može trajati od dvije do šest sedmica, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrsta Pygoscelis papua i galapagoških (Spheniscus mendiculus) razdoblje mitarenja nije određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde obično se mitare ranije.

Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu blago kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, pupile su krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerovatno vide i ultraljubičasto svjetlo.

Pingini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Pod vodom ne puštaju glasove.

Pingvini žive u otvorenim morima južne hemisfere. Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike, ali i na zapadnoj obali sve do Perua, kao i na Galapagoškim ostrvima u blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike i kao i s Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora.

Većina vrsta živi između 45. i 60. stepena južne geografske širine.

Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumama umjerenih područja, subtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo uopće nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima, ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od okeana kako bi došle u područja gdje legu mladunce. (Wikipedia, Ptice.info)

Humboltov pingvin (Spheniscus humboldti) vrsta je pingvina koji nastanjuje Južnu Ameriku, tačnije Čile i Peru, te se naziva još i čileanski ili peruanski pingvin. Pripada rodu Spheniscus, u koji takođe spadaju i magelanov, magareći i galapagoški pingvin.

Humboltov pingvin je nazvan po hladnoj morskoj struji u kojoj pliva, a koja je nazvana po istaživaču Aleksandru fon Humboltu. Vrsta se nalazi na IUCN listi kao ranjiva.

Ove ptice su srednje veličine i narastu 56-70 centimetara, a mogu da teže 3.6-5.9 kilograma. Imaju crnu glavu sa bijelim obodom koji ide iza očiju, oko crne šare od ušiju do repa i spaja se sa bijelim dijelom kod grla. Imaju crno-sivi gornji i bjeličasti donji dio prednjeg dijela tijela. Na grudima se izdvaja crna traka koja se proteže butinama i bokovima. Na kljunu se ističe roze osnova. Imaju bodlje na jeziku uz pomoć kojih drže plijen. Mladi imaju tamne glave i nemaju crnu traku na grudima.

Gnijezde se na ostrvima i stjenovitim obalama, gdje iskopavaju rupe ili koriste prirodne šupljine i pećine. U Južnoj Americi, humboltovi pingvini žive isključivo na pacifičkoj obali i areal humboltovog pingvina preklapa se s arealom magelanovog pingvina na centralnim obalama Čilea. Ponekad se desi da se pojedine jedinke sretnu na obalama Kolumbije i Ekvadora, i to su uglavnom skitnice. (Wikipedia, Ptice.info)

Zanimljive životinje.