Jelova sjenica

Jelova sjenica (Periparus ater) je mala ptica pjevačica iz porodice sjenica (Paridae). Ona je široko rasprostranjen i čest stanovnik umjerene i suptropske Euroazije i sjeverne Afrike. Omiljeno stanište su joj četinarske šume.

Jelova sjenica je duga 10-11,5 cm, perje na glavi je crne boje sa izuzetkom velike bijele tačke na potiljku. Tjeme, grlo i vrat kod odraslih su plavkastocrne boje, koja prelazi u bijelu na obrazima (siva ili žuta u zavisnosti od podvrste) i na potiljku. Na krilima se nalaze dvije bijele pruge. Donji dijelovi su prljavobijeli, što na bokovima prelazi u nijanse mrkožute i svijetloriđe. Kljun je crn, noge sivkaste, a oči tamnosmeđe.

Mlade ptice su jednoličnije od odraslih, nedostaje im sjaj na crnoj glavi, a bijeli potiljak i obrazi imaju primjese žute boje.

Dok traže hranu, jata jelove sjenice održavaju kontakt ponavljanjem kratkog zova di ili si-si. Pjesma ove vrste - ako se može nazvati pjesmom - je if-hi, if-hi, if-hi, koja se najčešće čuje od januara do juna, ali takođe i u jesen. Pjesma podsjeća na pjesmu velike sjenice, ali je mnogo brža i sa višim tonovima. Jedna varijacija pjesme se završava sa oštrim iči. Severnoafričke ptice takođe imaju zov sličan onom ćubaste sjenice (Lophophanes cristatus) koja se ne može naći u Africi.

Stanište ove vrste su vlažne, četinarske šume umjerenih predijela. U Butanu naseljava suptropska područja na nadmorskoj visini od 3.000-3.800 m, gdje naseljava šume kojima dominiraju butanska jela (Abies densa), himalajska tsuga (Tsuga dumosa) i rododendroni (Rhododendron).

Na većem dijelu svog areala je ptica stanarica, izuzetak su sibirske populacije koje su selice. Zimi formira mala jata sa drugim vrstama sjenica.

Po ponašanju slična je drugim sjenicama zbog svojih akrobatskih aktivnosti i nemirnog ponašanja. Hrani se sjemenjem vrsta četinara iz rodova jela (Abies) i ariš (Larix), ali i sjemenjem listopadnih vrsta iz rodova jova (Alnus) i breza (Betula).

Omiljena mjesta za gniježđenje su im rupe u trunućim panjevima drveća, često nisko, gnijezdo prave duboko u rupi; takođe koriste i rupe u zemlji, jazbine miševa i kunića, pukotine između kamenja u zidovima, stara gnijezda svraka ili drugih većih ptica, kao i vjeveričje jazbine.

Materijali za gnijezdo su mahovina, trava, perje ili zečije krzno. Ženka polaže sedam do jedanaest jaja (jaja su bijela sa crvenim pegama), obično u maju; ova vrsta se uobičajeno pari jednom godišnje.

Postoje brojne podvrste jelove sjenice. Razlike u boji su veoma izražene između nekih od njih, dok je razlika u veličini manje uočljiva. Jelove sjenice iz Azije prate Bergmanovo pravilo, budući da su veće u hladnijim oblastima, dok to nije slučaj sa zapadnijim populacijama - ptice sa visoravni oko Mediterana su veće u odnosu na one iz Sjeverne Evrope. Dužina repa u odnosu na dužinu tijela se povećava od jugozapada ka sjeveroistoku areala jelove sjenice.

Leđno perje britanske podvrste P. a. britannicus je smeđesivo sa maslinastim sjajem, razlikujući je od kontinentalnoevropske podvrste P. a. ater i P. a. abietum čija su leđa plavkastosiva bez traga zelene ili smeđe. Irska podvrsta P. a. hibernicus se razlikuje od podvrste P. a. britannicus po blijedim sumporastožutim obrazima, grudima i stomakom. Takođe ima veći kljun od britanske i kontinentalnih podvrsta. Sjevernoafrička podvrsta P. a. ledouci ima žute donje dijelove i obraze, a kiparska P. a. cypriotes ima mrkožute donje dijelove. Azijske podvrste su većim dijelom mrkosmeđe osim crno-bijele glave; to su između ostalih P. a. michalowskii sa Kavkaza, P. a. phaeonotus iz Irana i himalajska jelova sjenica (P. a. aemodius) iz jugoistočne Kine. (Wikipedia, Ptice.info)